Pregledom uzoraka mekog kamena uočava se da se on prvenstveno sastoji od rastresitih mineralnih zrnaca. Uobičajeni sastojci uključuju kvarc, feldspat i manje količine minerala gline; ta se zrna značajno razlikuju i po veličini i po obliku. Raspodjela ovih mineralnih zrnaca ima jasan utjecaj na svojstva mekog kamena; na primjer, područja gdje su zrna tijesno zbijena čine se čvrsta na dodir, dok su područja s labavo zbijenim zrnima sklona mrvljenju.
Zrnca unutar mekog kamena ne postoje izolirana; nego ih vežu sredstva za cementiranje. Ovi materijali za cementiranje mogu biti vapnenački, silikatni ili glinoviti po prirodi, a specifična vrsta cementiranja određuje relativnu trajnost kamena. Na primjer, područja vezana vapnenačkim cementom podložna su otapanju kada su izložena vodi, dok su dijelovi vezani silikatnim cementom robusniji i otporniji na fragmentaciju.
Nadalje, mekani kamen povremeno sadrži sastojke u tragovima, kao što su male količine organske tvari ili elemenata u tragovima. Iako ove komponente čine samo manji dio ukupne strukture, one utječu na brzinu trošenja i kemijsku reaktivnost stijene. Područja bogata organskom tvari sklona su raspadanju kada su izložena vodi ili kiselim sredinama. U konačnici, karakteristike mekog kamena proizlaze iz kombiniranog međudjelovanja njegovih mineralnih zrnaca i cementnih sredstava-dinamika koja objašnjava zašto uzorci iste vrste mekog kamena mogu pokazivati različita svojstva ovisno o njihovoj specifičnoj lokaciji.